Sjećam se kad si mi rekao - "Ne sviđaš se nikome. Ne vrijediš ništa."

Ali, prijatelju. Ti si i dalje zgodan. I SAMO to. Zgodan. Ljepota je prolazna. Što ćeš onda?

Ne,nisam pjesnik. Ja samo volim slikati riječima.

Užitak mi je otići na obalu i prstima prolaziti kroz pijesak.
To me nasmijava,baš kao i moja dijeta s kojom ću početi sutra ili prekosutra. Nebitno.
Lijena sam, priznajem, ali gledam svijet velikim očima iako nosim naočale.

Uživam udisati ovaj zrak, ali, iskreno, ponekad je to jako teško.
Slušam i čitam knjige ne bih li naučila živjeti u svijetu u kojem nitko ne zna koliko čovjek zapravo vrijedi.
Ne kupujem skupe stvari jer sam, kako neki kažu, jeftino smeće. "Zla si" -Rekli su.

Tišina je prava rijetkost na ovom bučnom mjestu,pa kad je slučajno ugledam, čvrsto je zagrlim.
Ponekad se poželim gola baciti u fontanu i vikati da me svi čuju.
Znam da zvučim kao budala, ali stvarno volim te slatke ljudske gluposti.
Svatko od nas ima svoju fontanu i u svakome od nas čuči jedna mala bespomoćna budala.
Budala koja igra najtežu igru na svijetu.
Igru koju zovemo "život".

"Moja sućut" Mrzim te riječi. Zvuče mi grubo i odsutno.
Draži mi je iskren pogled, dodir i prisutnost.
Prisutnost bez riječi.
To razumijem i osjećam.
To cijenim.

Ne, nisam pjesnik.
Ja samo volim slikati riječima.
Volim otići na obalu i gledati svoj život na valovima mora.

Danas sam se probudila i shvatila jednu stvar. Nisam pomislila na tebe već neko vrijeme. Od zadnjeg pokušaja poziva do ne znam ni ja više čega.

Malo me rastužnio ovaj lijepi sunčan dan. Shvatila sam da te ne osjećam više, ona emocija koja je bila povezana za tebe je trenutno slobodna i nevezana.

Ne osjećam te više,zasad. Što ako je to na "duge staze"? Dobro je.

Ne osjećam te više.

Molim te, poslušaj ono što ne kažem. Nemoj da te zavara izraz mog' lica. Jer, nosim masku, tisuće maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja.

U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam sigurna da je sve med i mlijeko u meni i oko mene. Da mi je ime samouvjerenost,a smirenost moja igra. Da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog. Ali, ne vjeruj mi. Možda se čini da sam smirena, ali moja smirenost je maska uvijek promjenjiva.

Ispod nje nema spokoja. Ispod nje je zbrka, strah i samoća. Ali, ja to sakrivam. Ne želim da itko zna. Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da će me otkriti. Zato kreiram masku da bi iza nje sakrila sofisticirano pročelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna.

Ali baš takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje. Ako slijedi ljubav. To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene same, od zatvora što sam sama sebi izgradila, od prepreka što ih sam tako bolno podižem. To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe, da uistinu nešto vrijedim.

Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.

Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje, da neće uslijediti ljubav. Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati, a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim, i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me. Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja sa sigurnim pročeljem izvana i uplašenim djetetom unutra. Tako počinje svjetlucava, ali prazna parada maski, a moj život postaje bojište. Dokono čavrljam s tobom lijepim tonovima površnog razgovora. Kažem ti sve, a zapravo ništa, i ništa o onome što je sve, i što plače u meni.

Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem, što bih voljela da mogu reći, što zbog opstanka moram reći, ali što reći ne mogu.

Ne volim ništa kriti, Ne volim igrati umjetne, lažne igre, želim prestati s igrama. Želim biti iskrena i spontana te biti ja, ali mi ti moraš pomoći. Moraš pružiti ruku čak i kada se čini da je to posljednje što želim. Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca. Samo me ti možeš prizvati u život. Svaki put kad si ljubazna, nježana i kad me hrabriš, svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš, moje srce dobije krila, vrlo mala krila, vrlo slaba krila, ali krila!

Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene. Želim da to znaš. Možeš me voljeti,ako tako izabereš. Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem, samo ti možeš ukloniti moju masku, samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike, i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora, ako tako odlučiš. Molim te odluči. Ne mimoilazi me. Neće ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove. Što mi bliže priđeš to naglije mogu uzvratiti. To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige, ja sam često nerazumna. Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem. Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova, i tu leži moja nada. Molim te pokušaj pobijediti zidove čvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo.

Hoću pričati s nekim. Samo malo. Čisto da imam osjećaj da me netko sluša. Neka stavi slušalice u uši, neka misli na potpuno desetu stvar, ali neka mi dozvoli da mu se obratim. Da makar stvorim iluziju da postoji neko ko je tu za mene, da ima nekog sa kim mogu razgovarati. Neka se poslije iluzija rasprši. Nije važno. Naviknula sam na to.


Danas opet onaj dobro poznati osjećaj. Toliko toga u meni, toliko riječi koje čekaju da budu izgovorene. Nekad sam vjerovala da plakanje pomaže - isplačeš se i bude ti bolje. Ne. Oči su mi crvene. I nije mi bolje. Baš naprotiv, kako sekunda za sekundom odmiče, stičem utisak da se reći ''bolje'' polako briše iz mog rečnika.


Na stolu telefon. iPhone . A i crna Nokia je krepala,odavno. Ovaj iPhone je već na izdisaju, ali radi. To je bitno. Gledam u tu spravu i čekam. Ne zvoni. ''Možda je isključeno zvono'', pomislim na tren. Prilazim stolu. Nijedan propušten poziv. Nijedna primljena poruka. Ništa. I da! Zvono je uključeno.

A da nekome napišem poruku? Kome? I što napisati? ''Hej, kako si, šta radiš, šta ima novo?'' Klišej. Sigurna sam da bi uslijedio odgovor ''Evo nema ništa, odmaram se'' A to mi ne treba. A da napišem ''E bok, sjebana sam, trebam razgovor?'', gotovo sigurno bi uslijediljo ''E ne mogu sad,u školi sam.'' Ili ne bi uslijedilo ništa?

Gledam listu prijatelja na FB-u.
Šta svi ti ljudi tu rade? Ko je njima uopće slao zahtijev? Čitam jedno po jedno ime. Od početka do kraja liste... Možda za 6-7 ljudi mogu reći da su mi prijatelji. Ali sa druge strane, ako bi ih i poznavala, veza bi se vjerojatno prekinula... Ili ne bi mogli pričati... Ili... Toliko je mogućnosti... Među njima nema one koja je meni potrebna - saslušali bi me.


O svašta. Šta ja to radim koji kurac? Otvoril sam word i pišem gluposti.
Priča mi se s nekime. Samo malo. Čisto da imam osjećaj da me neko sluša.

Neka stavi slušalice u uši, neka misli na potpuno desetu stvar, ali neka mi dozvoli da mu se obratim. Da makar stvorim iluziju da postoji neko ko je tu za mene, da ima nekog sa kime mogu razgovarati.

Neznam. Trulo je sve.

Umorna sam. Trudim se slušati neke sretne trip-hop-hop-hop pjesme. Nejde. Dan je odvratan. Bila sam na Zrinjevcu i ćrčkarala nešto po papiru. Ima jedno lijepo drvo,crtam ga već tri dana,na istom mjestu sjedim i crtam. Zabavno je. Ostatak dana provela sam na kavi s zagrebačkim pederima,dragi su. Iako,nije bilo onog smijeha. Pravog. Iskrenog.




Fali mi. Fali mi taj smijeh. Fali mi ona. Do prije par mjeseci,"ona" bi napisala veliko. Sjećam se tih dana. Sjećam se kada sam te voljela. Kada smo se smijale. Obožavala sam te. Sjećam se kada si otišla. Nevolim takve dane. Nevolim razmišljati o tome što je tada bilo. Prestat' ću,s vremenom.

Soba mi je u neredu. Mislim da vidim žvaku na ormaru. Aha,vidim. Pospremila sam ju nedavno.

Želim voljeti. Trebam nekoga.

Neznam. Trulo je sve.

Bok. Ja sam Laura.

Mama me maloprije nazvala da je ušla u Zagreb. Radujem se. Vraća se iz Beograda i nosi stvari. Bit' će nešto dobro,mora. Mislim,uvijek nosi dobre stvari,kao naprimjer kada se vratila iz Barcelone i donjela pepeljaru. Ili kada je kupila stoljnjak u Rimu. Joj mama <3
Iz Zagreba sam. Nevolim kad' kenjate po Zagrebu. Svi se furate na nekakav London ili New York. Ma,nema do Zagreba.

Ispala mi je kuglica od pirsa danas. JEB EN O ! Zapravo,mislim da ću ga maknut'. Nekako je "prepunkerski". ALI bila je plava ! I skupa T.T Sad mi šipka viri iz usne. Bravo,Laura. Ne,k'vragu! Jučer sam ju izgubila ! Iako,znam gdje je. Negdje u kupaoni,na podu :/ Trebala bi ju potražit.

Dosadno mi je. Čitam malo statuse po fejsu. Zašto ste tako nadobudni ? "IDEM SE NAPIT KO SVINJA","U kurac pichku sisu","Dodirni moje telo,budimo zauvek zajedno","Pijemo kod mene super nam jeee",cure FAIL ste. Nemam ništa protiv cajki i/ili opijanja,ali u kurac. Nemojte.

Mama se vratila,nije ništa donjela T.T Zar je tako teško kupit' moju ljubav ? Ne,šalim se. Volim ju.

Glupi Soulja boy mi svira u pozadini. Glupi MTV. Glupi MaxTV. Glupa televizija. :vraća se nakon 10 sekundi: Stišala sam. Sad je dobro.

Nego. Imam 16 godina. Zapravo imam 15,ali govorim da imam 16. Volim točke,točke kao gramatički znak. Nevolim pivu. Volim školu. Pušim,pijem. Volim ljeto. I zimu volim,ali malo manje. Imam fetish na surface pirseve i iPhone aplikacije. Palim se na Apple stvarčice. Apple mi je sve. SVE ! Royksopp je moja nova ljubav. Ubijam za njih. Prehlađena sam. Kad nisam doma u KICu sam,kada nisam u KICu doma sam (ili u Kinu Europa,ali onako bolje zvuči). Brat hoće laptop. Ajde bokk.

Bok. Ja sam Laura.

Sjećam se kad si mi rekao - "Ne sviđaš se nikome. Ne vrijediš ništa."

Ali, prijatelju. Ti si i dalje zgodan. I SAMO to. Zgodan. Ljepota je prolazna. Što ćeš onda?

Ne,nisam pjesnik. Ja samo volim slikati riječima.

Užitak mi je otići na obalu i prstima prolaziti kroz pijesak.
To me nasmijava,baš kao i moja dijeta s kojom ću početi sutra ili prekosutra. Nebitno.
Lijena sam, priznajem, ali gledam svijet velikim očima iako nosim naočale.

Uživam udisati ovaj zrak, ali, iskreno, ponekad je to jako teško.
Slušam i čitam knjige ne bih li naučila živjeti u svijetu u kojem nitko ne zna koliko čovjek zapravo vrijedi.
Ne kupujem skupe stvari jer sam, kako neki kažu, jeftino smeće. "Zla si" -Rekli su.

Tišina je prava rijetkost na ovom bučnom mjestu,pa kad je slučajno ugledam, čvrsto je zagrlim.
Ponekad se poželim gola baciti u fontanu i vikati da me svi čuju.
Znam da zvučim kao budala, ali stvarno volim te slatke ljudske gluposti.
Svatko od nas ima svoju fontanu i u svakome od nas čuči jedna mala bespomoćna budala.
Budala koja igra najtežu igru na svijetu.
Igru koju zovemo "život".

"Moja sućut" Mrzim te riječi. Zvuče mi grubo i odsutno.
Draži mi je iskren pogled, dodir i prisutnost.
Prisutnost bez riječi.
To razumijem i osjećam.
To cijenim.

Ne, nisam pjesnik.
Ja samo volim slikati riječima.
Volim otići na obalu i gledati svoj život na valovima mora.

Danas sam se probudila i shvatila jednu stvar. Nisam pomislila na tebe već neko vrijeme. Od zadnjeg pokušaja poziva do ne znam ni ja više čega.

Malo me rastužnio ovaj lijepi sunčan dan. Shvatila sam da te ne osjećam više, ona emocija koja je bila povezana za tebe je trenutno slobodna i nevezana.

Ne osjećam te više,zasad. Što ako je to na "duge staze"? Dobro je.

Ne osjećam te više.

Molim te, poslušaj ono što ne kažem. Nemoj da te zavara izraz mog' lica. Jer, nosim masku, tisuće maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja.

U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam sigurna da je sve med i mlijeko u meni i oko mene. Da mi je ime samouvjerenost,a smirenost moja igra. Da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog. Ali, ne vjeruj mi. Možda se čini da sam smirena, ali moja smirenost je maska uvijek promjenjiva.

Ispod nje nema spokoja. Ispod nje je zbrka, strah i samoća. Ali, ja to sakrivam. Ne želim da itko zna. Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da će me otkriti. Zato kreiram masku da bi iza nje sakrila sofisticirano pročelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna.

Ali baš takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje. Ako slijedi ljubav. To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene same, od zatvora što sam sama sebi izgradila, od prepreka što ih sam tako bolno podižem. To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe, da uistinu nešto vrijedim.

Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.

Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje, da neće uslijediti ljubav. Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati, a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim, i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me. Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja sa sigurnim pročeljem izvana i uplašenim djetetom unutra. Tako počinje svjetlucava, ali prazna parada maski, a moj život postaje bojište. Dokono čavrljam s tobom lijepim tonovima površnog razgovora. Kažem ti sve, a zapravo ništa, i ništa o onome što je sve, i što plače u meni.

Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem, što bih voljela da mogu reći, što zbog opstanka moram reći, ali što reći ne mogu.

Ne volim ništa kriti, Ne volim igrati umjetne, lažne igre, želim prestati s igrama. Želim biti iskrena i spontana te biti ja, ali mi ti moraš pomoći. Moraš pružiti ruku čak i kada se čini da je to posljednje što želim. Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca. Samo me ti možeš prizvati u život. Svaki put kad si ljubazna, nježana i kad me hrabriš, svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš, moje srce dobije krila, vrlo mala krila, vrlo slaba krila, ali krila!

Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene. Želim da to znaš. Možeš me voljeti,ako tako izabereš. Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem, samo ti možeš ukloniti moju masku, samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike, i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora, ako tako odlučiš. Molim te odluči. Ne mimoilazi me. Neće ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove. Što mi bliže priđeš to naglije mogu uzvratiti. To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige, ja sam često nerazumna. Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem. Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova, i tu leži moja nada. Molim te pokušaj pobijediti zidove čvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo.

Hoću pričati s nekim. Samo malo. Čisto da imam osjećaj da me netko sluša. Neka stavi slušalice u uši, neka misli na potpuno desetu stvar, ali neka mi dozvoli da mu se obratim. Da makar stvorim iluziju da postoji neko ko je tu za mene, da ima nekog sa kim mogu razgovarati. Neka se poslije iluzija rasprši. Nije važno. Naviknula sam na to.


Danas opet onaj dobro poznati osjećaj. Toliko toga u meni, toliko riječi koje čekaju da budu izgovorene. Nekad sam vjerovala da plakanje pomaže - isplačeš se i bude ti bolje. Ne. Oči su mi crvene. I nije mi bolje. Baš naprotiv, kako sekunda za sekundom odmiče, stičem utisak da se reći ''bolje'' polako briše iz mog rečnika.


Na stolu telefon. iPhone . A i crna Nokia je krepala,odavno. Ovaj iPhone je već na izdisaju, ali radi. To je bitno. Gledam u tu spravu i čekam. Ne zvoni. ''Možda je isključeno zvono'', pomislim na tren. Prilazim stolu. Nijedan propušten poziv. Nijedna primljena poruka. Ništa. I da! Zvono je uključeno.

A da nekome napišem poruku? Kome? I što napisati? ''Hej, kako si, šta radiš, šta ima novo?'' Klišej. Sigurna sam da bi uslijedio odgovor ''Evo nema ništa, odmaram se'' A to mi ne treba. A da napišem ''E bok, sjebana sam, trebam razgovor?'', gotovo sigurno bi uslijediljo ''E ne mogu sad,u školi sam.'' Ili ne bi uslijedilo ništa?

Gledam listu prijatelja na FB-u.
Šta svi ti ljudi tu rade? Ko je njima uopće slao zahtijev? Čitam jedno po jedno ime. Od početka do kraja liste... Možda za 6-7 ljudi mogu reći da su mi prijatelji. Ali sa druge strane, ako bi ih i poznavala, veza bi se vjerojatno prekinula... Ili ne bi mogli pričati... Ili... Toliko je mogućnosti... Među njima nema one koja je meni potrebna - saslušali bi me.


O svašta. Šta ja to radim koji kurac? Otvoril sam word i pišem gluposti.
Priča mi se s nekime. Samo malo. Čisto da imam osjećaj da me neko sluša.

Neka stavi slušalice u uši, neka misli na potpuno desetu stvar, ali neka mi dozvoli da mu se obratim. Da makar stvorim iluziju da postoji neko ko je tu za mene, da ima nekog sa kime mogu razgovarati.

Neznam. Trulo je sve.

Umorna sam. Trudim se slušati neke sretne trip-hop-hop-hop pjesme. Nejde. Dan je odvratan. Bila sam na Zrinjevcu i ćrčkarala nešto po papiru. Ima jedno lijepo drvo,crtam ga već tri dana,na istom mjestu sjedim i crtam. Zabavno je. Ostatak dana provela sam na kavi s zagrebačkim pederima,dragi su. Iako,nije bilo onog smijeha. Pravog. Iskrenog.




Fali mi. Fali mi taj smijeh. Fali mi ona. Do prije par mjeseci,"ona" bi napisala veliko. Sjećam se tih dana. Sjećam se kada sam te voljela. Kada smo se smijale. Obožavala sam te. Sjećam se kada si otišla. Nevolim takve dane. Nevolim razmišljati o tome što je tada bilo. Prestat' ću,s vremenom.

Soba mi je u neredu. Mislim da vidim žvaku na ormaru. Aha,vidim. Pospremila sam ju nedavno.

Želim voljeti. Trebam nekoga.

Neznam. Trulo je sve.

Bok. Ja sam Laura.

Mama me maloprije nazvala da je ušla u Zagreb. Radujem se. Vraća se iz Beograda i nosi stvari. Bit' će nešto dobro,mora. Mislim,uvijek nosi dobre stvari,kao naprimjer kada se vratila iz Barcelone i donjela pepeljaru. Ili kada je kupila stoljnjak u Rimu. Joj mama <3
Iz Zagreba sam. Nevolim kad' kenjate po Zagrebu. Svi se furate na nekakav London ili New York. Ma,nema do Zagreba.

Ispala mi je kuglica od pirsa danas. JEB EN O ! Zapravo,mislim da ću ga maknut'. Nekako je "prepunkerski". ALI bila je plava ! I skupa T.T Sad mi šipka viri iz usne. Bravo,Laura. Ne,k'vragu! Jučer sam ju izgubila ! Iako,znam gdje je. Negdje u kupaoni,na podu :/ Trebala bi ju potražit.

Dosadno mi je. Čitam malo statuse po fejsu. Zašto ste tako nadobudni ? "IDEM SE NAPIT KO SVINJA","U kurac pichku sisu","Dodirni moje telo,budimo zauvek zajedno","Pijemo kod mene super nam jeee",cure FAIL ste. Nemam ništa protiv cajki i/ili opijanja,ali u kurac. Nemojte.

Mama se vratila,nije ništa donjela T.T Zar je tako teško kupit' moju ljubav ? Ne,šalim se. Volim ju.

Glupi Soulja boy mi svira u pozadini. Glupi MTV. Glupi MaxTV. Glupa televizija. :vraća se nakon 10 sekundi: Stišala sam. Sad je dobro.

Nego. Imam 16 godina. Zapravo imam 15,ali govorim da imam 16. Volim točke,točke kao gramatički znak. Nevolim pivu. Volim školu. Pušim,pijem. Volim ljeto. I zimu volim,ali malo manje. Imam fetish na surface pirseve i iPhone aplikacije. Palim se na Apple stvarčice. Apple mi je sve. SVE ! Royksopp je moja nova ljubav. Ubijam za njih. Prehlađena sam. Kad nisam doma u KICu sam,kada nisam u KICu doma sam (ili u Kinu Europa,ali onako bolje zvuči). Brat hoće laptop. Ajde bokk.

Bok. Ja sam Laura.